Kada sam je prvi put ugledala,
uskočila je u moje zenice i sa zadnjeg sedišta mog uma prošaputala:
- Psst!
Ilegalno se ušunjala u azil želja i
ja je pustih tu da spava. Nisam znala njenu priču. Nisam smela da pitam ali mi
je bilo drago što mi je poklonila poverenje. Snovi su delikatna stvar... Da, ta
knjiga ima svoj tajni život, svoje mračne uličice, svoje usamljene svirače,
svoje mačke na krovovima i prste žute od duvana. Ima vlažne poglede i suve
usne. Ima oči grada i svira njegov bluz. Sama mi se otvorila kad sam se
najmanje nadala, a opet bilo je to u ono doba godine kad i beznadje ima neko
svetlo. Svaka priča je trodimenzijalna, ima reč, zvuk i sliku. I svaka je o
ljubavi, baš svaka, čak iako je reč o kulinarskom specijalitetu. Koracima
bezimenog lika verno se dočarava njegovo boemsko, ponekad egzotično, senzibilno
poimanje sveta koji ga možda ne okružuje svuda, ali koji je u stanju oko sebe
da sagradi za tren oka. Ova zbirka može da ti pruži zagrljaj života u kome si
baš ono što želiš da budeš. Možeš imati svoj svet,lagano ga gustirati, ali ne
biti sam u njemu. Zato se mnogi pronalaze u jednoj ili više priča. Ja sam se
pronašla u tvari iz koje je nastala i stilu kojim je napisana više od svega
ostalog. Svaka priča je draga, svaka jedno lepo iznenađenje, izdvojiću samo
neke: Pad, Sama, Sećanja, Prošlost.
Druga želja je bila da upoznam onog
ko je knjizi dao život. Dugo se nije dalo... Ali čuda postoje.
Goran Stojičić je osoba s kojom se
razgovara telepatski. Mada u startu ne znaš kako se ponaša, kako razmišlja, sve
njegovo ima vrlo specifičnu energiju koja te automatski prevodi na odredjenu
talasnu dužinu.
Tvorac, čulni, emotivni i intelektualni provodnik, pripovedač
mašte i snova, Stojičić je dobar domaćin atmosfere Besanih. Bar je moje
iskustvo takvo.
Šta vi mislite?
Нема коментара:
Постави коментар